O
Jovanu Krstitelju
Sveti Jovan Preteča
Detalj freske iz Deizisa, XIII vek
Crkva Sv. Apostola
Zadužbina Sv. Arhiepiskopa Sremca
Pećka Patrijaršija
Pravoslavni hrišćani i Srpska pravoslavna crkva slave dan svetog
Jovana Krstitelja, Isusovog rođaka, poznatog kao Jovan Preteča.
Sabor svetog
Jovana Krstitelja praznuje se 20 / 7. januara u spomen događaja
koji se odigrao na Bogojavljenje, kad je sveti Jovan u reci Jordan
krstio Gospoda
Isusa Hrista.
Jovan se
zove Krstitelj jer je krstio i Isusa Hrista, a Preteča zato jer
je najavljivao Hristov dolazak. Jovan je u reci Jordan krštavao
svakoga ko se pokajao. Živeo je jednostavno i asketski hraneći se
bubama i medom divljih pčela, a odevao se u haljinu od kostreti,
načinjenu od kamilje dlake.
Ubijen je za vreme cara Iroda koji je naredio da se proroku odseče
glava. U narodu postoji običaj da se ljudi na Jovandan bratime i
kume "po Bogu
i svetome
Jovanu" jer se Jovan smatra uzorom karaktera i poštenja.
Vernici vrlo
često daju Jovanovo ime svojoj deci, i kod pravoslavaca i kod katolika,
ali je kod pravoslavaca česce Jovan, a kod katolika Ivan.
Pravoslavci slave krsnu slavu svetog Jovana, a katolici obično slave
imendan. Procenjuje se da je Sveti Jovan po broju slavara u Srba
na trećem
mestu. Na prvom su oni koji
slave Svetog Nikolu, a na drugom vernici koji slave Svetog arhandjela
Mihaila.
O krsnoj slavi
Srbi su jednini narod na svijetu koji slavi krsnu slavu. Prvi pomen
krsne slave datira iz 1018 . godine iz okoline Ohrida. Prvi zapis
potiče od vizantijskog istoričara Kedrina. Međutim smatra se da
obred krsne slave potiče još iz VIII vijeka i vremena
pokrštavanja Srba na balkanskim prostorima .
Naši preci
bili su mnogobošci. Svako pleme i svaki dom imalo je svoga boga,
koji je bio veoma poštovan kao zaštitnik. Kada su Srbi primili hrišćanstvo
od Vizantije, veoma su se teško odricali od stare tradicije i običaja.
Zbog toga su u zamenu uzeli da slave jednog hrišćanskog sveca. Obično
su uzimali za Krsnu slavu onog svetitelja kada su Svetim krštenjem
postali hrišćani. Da nisu imali dar religioznosti kao nešto prediskustveno,
oni ne bi tako držali svoje kućne bogove - niti bi kasnije, u hrišćanstvu,
prihvatili Hrista i njegove svete.
U srpskoj građanskoj kulturi nalazimo spektar manifestacija koje
su iznjedrile običajna tradicija religijskih i svjetovnih obreda,
patrijarhalni svjetonazor, srpski folklor, gospodarstvo, znanost
i umjetnost. Evo nekoliko primjera. Uz najznačajnije blagdane u
pravoslavnoj religiji Božić, Uskrs i Duhove, Srbi imaju i blagdan
krsne slave odabranog sveca - zaštitnika obitelji. Među «najpopularnije»
svece ubrajaju se: sv. Sava, sv. Nikola, sv. Simeon, sv. Stefan
prvomučenik, sv. Georgije, sv. Dimitrije i drugi. Tradicija krsne
slave prenosi se u obitelji s koljena na koljeno. Korijeni ove tradicije
sežu iz davninskog htoničkog kulta (kulta mrtvih), derivirane agrarne
magije (kulta živih) i svetosavskog pravoslavlja.
Damjanci, kao mnoge druge srpske porodice, za svoda Sveca zaštitnika
imaju Svetog Jovana Krstitelja koga slave 20. januara po novom kalendaru.
Slava se nasleđuje od oca, kao što je očev otac naslijedio
od svoga oca. Idući tako unazad u pretke možemo doći do onoga vremena
kada su naši rodonačelnici Orlovići slavili krsnu slavu Svetog
Jovana davno prije Kosovske bitke.
Prelaskom u Hercegovinu potomci Orlovića su normalno nastavili da
slave Jovandan, kao i sva bratstva potekla od Orlovića. Damjanci, jedno
od tih 80 bratstava poteklih od orlovića su nastavili da slave Jovandan
sve do danas i slaviće sve dok budu postojali.
Po slavi su se porodice upoznavale i tražile svoje korijene. to
je i u nauci bio jedan od kriterijuma pri istraživanju porekla i
korena porodica, bratstava i plemenskih zajednica. Naši preci su
sve menjali, ime, prezime, prebivalište itd. ali jedino
se krsne slave nikad nisu odricali i nikad je nisu menjali.
U najtežim trenucima, u vreme sveopšte Golgote, čak i
u rovovima slava se slavila sa svećom, malo vina i bar parčetom
hljeba.
Kako slaviti krsnu slavu?
Gde je slava - tu je i Srbin, kaže stara narodna poslovica. način
obeležavanja slave može se razlikovati od područja do područja pa
i od porodice do porodice ali za slavljenje slave nephodno je imati
sledeće:
Sveća - Krsnu
sveću valja da zapali domaćin kad dođe sveštenik da mu reže kolač
ili kad prerezan kolač donese iz crkve. Sveća obično gori ceo dan.
Slavski kolač - Za krsno ime svaka kuća priprema slavski kolač. To je naročiti
hleb od pšeničnog brašna zamešen s kvascem i bogojavljenskom vodicom
ili onom koju je sveštenik osveštao uoči slave.
Koljivo -
To je žito koje se kuva uoči slave. Posle se melje i sladi šećerom
a zatim po želji dodaju orasi, vanila, suvo grožđe.
Vino - O Krsnom imenu vino je potrebno da se prelije kolač i koljivo,
a ono što ostane u čaši ili flaši domaćin po običaju popije.
Tamjan - U
svakoj pravoslavnoj srpskoj kući može se naći grumičak tamjana u
svako doba, reči su jednog jednog istoričara.
Ikona - Slavska ikona sa kandilom postavlja se, ako je moguće, na
istočnoj strani zida najuglednije prostorije u kući. Po pravilu
svaka ikona trebalo bi da je prethodno osvećena u crkvi, gde to
sveštenik obavi u oltaru.
Sveštenik dolazi u svaki dom da izvrši bogoslužni obred osvećenja
ikone sveca i osvećenje doma. Pri vršenju bogoslužnog obreda sveštenik
čita
ulomak iz
evanđelja koji se odnosi na datog sveca, a potom se otpjeva tropar
i pritom vrši obred lomljenja slavskog kolača. Ako sveštenik ne
dođe u
slavljenikov dom tada
domaćin nosi u crkvu slavsku svijeću, slavski kolač i koljivo da
se posvete. Potom domaćin s članovima obitelji u domu obavlja slavski
obred koji sadrži: paljenje slavske svijeće, pjevanje tropara i
lomljenje slavskog kolača. Ovaj obred vrši se u podne, prije slavskog
ručka, ili navečer prije večere. Na kraju dana domaćin gasi sveću
vinom.
No bez obzira kako je Slava kod nas nastala i utvrdila se, ovaj
naš lepi običaj nije svečanost pojedinca, kao što je npr. imendan
ili rođendan, običaji koji postoje i kod hrišćanskih pravoslavnih
naroda, - imendan "onomastiri" kod Grka i "denj angela"
kod Rusa - nego je slavlje šire zajednice: jedne porodice, ili više
njih, čak plemena.
Pripremilii: Vojin i Drago Damjanac
|